(1.4.3.) Duša
Koliko mi je do sada poznato, čovek je jedino živo biće koje živi u dva sveta: u telesnom - u prirodi koju zatiče, i u duhovnom - u baštini koju pozajmljuje od predaka. Ubačen rođenjem u njih, s prirodom se sudara i bori, a s baštinom, otelotvorenom u odraslim sagovornicima, raspravlja. Unutar prirode dejstvuje oduhovljenim telom, unutar baštine stvara otelotvorenom dušom, ostajući jedinstvena celina unutar oba ta sveta.
Kao što se celokupan telesni razvoj živog sveta obezbeđuje provlačenjem nasleđa vrste kroz tesna vrata spoja semeglavca s jajnom ćelijom, tako se isto i celokupan razvoj duhovnog sveta obezbeđuje provlačenjem duhovne baštine kroz tesna vrata spoja praznog, još neuobličenog opažanja novorođenčeta s razvijenim govorom odraslih. Provlačenjem se kroz ta tesna vrata, korak po korak, obezbeđuju oba razvoja. Bez njega bi iščezli i živi i duhovni svet, jer oba mogu da opstanu samo ponavljanjem u novorođenom, a ono se obezbeđuje samo takvim tesnim provlačenjem. O te dve tanke niti obešen je ukupan i telesni i duhovni razvoj čoveka.
Prazno, neuobličeno opažanje je, dakle, onaj tesni levak, kroz koji će novorođenče postepeno da se oduhovljuje, stičući u sukobu s prirodom sve razvijenije oduhovljene telesne veštine, a u sukobu s baštinom sve razvijenije otelotvoreno znanje i običaje, čime biva uglavnom određeno vladanje odraslog čoveka.
Da bi to moglo da se desi, novorođenče je moralo da bude ubačeno u svet baš s takvim, još neuobličenim opažanjem. Njemu je suđeno da na ovaj svet dođe praznih šaka, da sa sobom ne donese ništa od onoga što tek treba da ga učini čovekom. Podarena mu je gola mogućnost, a ostavljeno mu je da samo sobom ostvari kroz sukobe sve ono što će bitno da ga razlikuje od ostalih živih bića. Kad kažem da je čak i njegovo opažanje prazno, onda to mislim doslovno. Ono gleda, to jest oseća svetlost, ali još ništa ne vidi; ono sluša zvuke, ali još ništa ne čuje. U kiši najava spoljnog sveta njegova čula ništa ne prepoznaju. Ono tek treba da nauči kako se te najave u čulima oblikuju u nagoveštaje očekivanog događaja, u znake, ono treba tek učenjem da uobliči čak i sopstveno očekivanje, pa da saobrazno tome potom uredi i svoje naredbe. Jednom reči - opažanje mu je prazno. A onoliko koliko mu je opažanje prazno, toliko mu je telesno ustrojstvo nesazrelo. Njegove noge nisu osposobljene za hod, ono treba tek da nauči hodanje; njegove ruke ne hvataju, kao što mu ni čula ne oblikuju znake iz one bezoblične kiše najava kojom su stalno obasuta. U sukobu s okolinom i pojedinim delovima sopstvenog tela ono tek treba da oblikuje svoja telesna dejstvovanja, uključujući i dejstvovanja živčanog sastava, a s njim i sopstveno opažanje. Nasleđeno telesno ustrojstvo mu obezbeđuje samo golu mogućnost da preživi, pa je zbog tolikog siromaštva ostavljeno na milost i nemilost pomoći odraslih, bez koje neminovno gine.
Drugim rečima, rođeno je bez sopstvenog vrhovnog naredbodavca, koga tek treba da stvori. U prvim godinama života ono nam objavljuje baš to stvaranje kao drugo divno čudo živog sveta: čovekovo mladunče ne oblikuje sopstvenog vrhovnog naredbodavca samo unutar živčanog sastava, unutar prirode, već pre svega u onom drugom, duhovnom svetu, u baštini svojih predaka. Na taj način, uz sazrevanje telesnog ustrojstva ono stiče i dušu, pa uzajamnim oblikovanjem tela i duše konačno uzima sopstvenu sudbinu u svoje ruke. Duša se ne rađa; rađa se samo gola mogućnost da je svako novorođeno dete za sebe stvori u sudaru, borbi i raspravi sa zatečenim svetom. Ono što ga iznutra gura u sudar i borbu jeste goli život, otelotvoren u njegovom nesazrelom telesnom ustrojstvu; ono što ga iznutra gura u raspravu jeste gola misao, koja tek u raspravi treba da se oduhovi oblikovanom dušom, inače bi ostala prazna. Ako sam sebi ne oblikuje dušu, čovek ostaje životinja s praznom mogućnošću da misli. To bi mu se i desilo kad bi sazrevao van duhovnog sveta, van baštine predaka.
(1.4.3.1.) Govor
Govor je ona naročita delatnost kojom se stvaraju posude za kasnije hvatanje i uobličavanje te neuobličene, gole misli. U njemu se sadrži sve ono novo što druga živa bića nemaju, što je čoveku dodato, čime će mu ukupno dejstvovanje da bude konačno preinačeno u vladanje. A na rođenju je baš ta delatnost uočljivo najmanje uobličena. Kada nam u prastarim pričama kažu da je prvi čovek izvajan iz bezobličnog blata, to je verovatno zato što se vrlo rano uvidelo, da je čovek najpre sam sebi grnčar, pa tek onda svemu ostalom zanatlija. I novorođenče mora uvek iznova na sebi da stvori onu naročitu grnčariju koju nazivamo dovršenim jezikom, u koju će kad sazri da hvata i uobličava i sebe i okolni svet, to jest svoju golu misao, svoj goli život i svu golu silu sveta ujedno, jednom reči -svo neopisivo golo stremljenje ka bezgraničnom. Prazno, neuobličeno opažanje i prazan, neuobličen govor otvaraju zajedno tek golu mogućnost da se njihovim uzajamnim uobličavanjem i prožimanjem u pojedinačnom življenju čoveka, u njegovim sudarima, borbama i raspravama svaki put ponovo ostvaruje uz postojeći telesni i sasvim nov duhovni svet, čovekova baština.
Ako pokušaš da otkriješ suštinsku razliku između telesnih i duhovnih bića, na kraju dolaziš do uvida da ona leži u nemogućnosti, ili i mogućnosti obrtanja smera vremena u telesnim ili duhovnim promenama. Nijednoj telesnoj promeni, bila ona na mrtvom ili živom biću, ne može smer promena da se obrne od sadašnjosti ka prošlosti. Telesne promene su jednokratne i nepovratne. Ni kamen ne može sebe da vrati na svoje postanje, ni životinja na svoje rođenje, pa ni čovek u onome, u čemu je telesno biće.
Nemogućnost obrtanja smera vremena naziva se prinudom.
Nasuprot tome u onome u čemu je čovek duhovno biće, omogućeno mu je da smer vremena obrće po želji. Onaj redosled, na primer, po kome se stvara zamisao o građenju kuće, može da bude vraćen unazad tačku po tačku na svoj početak, a da zamisao i u tom vraćanju ostane čitava, nerasturena. I tako dalje za svako duhovno biće, za svaku zamisao, za svu čovekovu baštinu, uključujući i jezik. Na taj način čovek ovladava svojom duhovnom prošlošću koju iz sadašnjosti može po želji da menja, ali samo nju a ne i svoju telesnu prošlost. Sebe kao živu jedinku ne može tačku po tačku da vrati na svoje rođenje, ali svoje zamisli može. Ovu mogućnost je u svet promene prvi put uneo čovek govorom cepajući njime ukupni svet na telesni i duhovni.
Mogućnost obrtanja smera vremena naziva se slobodom. Ako nećemo da budemo prostodušni vernici, ne možemo da odgovorimo na pitanje šta ovaj naš svet promene u celosti gura iz prošlosti ka budućnosti, od prostog ka razvijenom, od prostog otpora mrtvog, preko ponašanja živog ka vladanju svesnog bića. Isto tako ne možemo da odgovorimo ni na pitanje šta bi i da li bi nešto moglo taj smer i da obrne, da budućnost telesnog sveta vrati u prošlost, razvijeno u prosto, ostarelo drvo u seme iz kog je nastalo. Sva nam dosadašnja pouzdana znanja o telesnom svetu ukazuju da su sila i život nepovratni. Jedino misao može da obrne smer vremena, ali samo u onome što je njome stvoreno, samo u duhovnom svetu, u čovekovoj baštini, a ona nam je jedini duhovni svet koji možemo da saznamo. Nekakav drugi duhovni svet, ako ga ima, ostaje nedokučiv našem saznanju.
Osim što se u govoru obrće smer vremena, u njemu se još obavlja i prevođenje vremena u prostor i obratno. Suštinu govorne delatnosti čini baš to prevođenje, a ono nam se objavljuje u dva vida: kao opis i kao nacrt. Opis je nizanje (u vremenu) onoga što se duhovno dešava, nizanje duhovnog događaja, a nacrt je raspoređivanje (u prostoru) istog tog događaja. Duhovni sadržaj opisa i nacrta je istovetan. Valjda je jasno da su nizanje i raspoređivanje, to jest opis i nacrt, uzajamno prevodivi jedno u drugo, da se uzajamno određuju. Opis nacrtu određuje granice i sadržaj, a nacrt opisu tok i smer. Niti bi vreme bez prostora moglo da ima svoj tok i smer, niti bi prostor bez vremena mogao da ima granice i sadržaj. Opis i nacrt su, dakle, oni oblici govorne delatnosti kojim čovek konačno ovladava vremenom i prostorom svog duhovnog sveta, ali samo njega.
Uz obrtanje smera vremena i povratno prevođenje vremena u prostor, govor ima još jednu (treću) suštinsku osobinu: govorom nikada ne dejstvuješ na predmet, njime se prema njemu odnosiš. Golom pričom nećeš moći da sagradiš kuću, već rukama, to jest telesnim sudarom sa zatečenim telesnim svetom, iako priča sadrži opis i nacrt po kojima ćeš da je gradiš. Razmotri pažljivo tu razliku: dejstvuje se na nešto, a govori se o nečemu. Telom na svet dejstvujemo, a dušom se prema njemu odnosimo. Odnos je ono novo što u svet promene biva uneto tek pojavom govora, tek čovekom: u svetu promene nema nikakvih odnosa bez čoveka. Kamen se prema kamenu ne odnosi, niti životinja prema životinji; oni se međusobno sudaraju ili bore. Telesna bića (nastala u sudaru i borbi) jedno na drugo dejstvuju uzajamno se razarajući, pa je razaranje jedina promena, koju opažaš u telesnom svetu. Sudar i borba su jednosmerni, uvek razarajući sukobi. U telesnom svetu uvek nešto mora da propadne da bi nešto nastalo. Nasuprot tome, duhovna bića (nastala u raspravi) ni na šta ne dejstvuju, ništa ne razaraju, već se na nešto (a takođe i međusobno) uvek samo dvosmerno odnose, pa pošto je odnos prema nečemu takođe neka promena, onda njime može samo nešto novo da se doda bez prethodnog razaranja. "Odnositi se prema nečemu" znači: sačuvati ga celog i dodati mu još nešto novo.
To novo, što je ukupnom svetu promene dodato kroz odnose, uobičajili smo da nazivamo značenjem.
Odnoseći se prema nečemu, čovek mu govorom, ne razarajući ga, dodaje značenje. Valjda sad jasno vidiš da nasuprot sudaru u borbi, koji su jednosmerni rušilački sukobi, stoji rasprava, koja je jedini dvosmerni stvaralački sukob, ako pod stvaranjem ne podrazumevamo nastajanje ni iz čega, već nastajanje novog bez razaranja prethodnog. Ako više voliš slikovita telesna upoređenja, onda odnos možeš da zamisliš kao ono čime se s jedne strane postavlja konačna granica između telesnog i duhovnog sveta, kao nekakav razmak kojim se ta dva sveta razdvajaju u suprotne, međusobne nedodirljive obale, ali se, s druge strane, baš njime postavlja onaj uzani most, preko koga se oba ta sveta ujedinjuju u zajednički celoviti svet promene. Samo preko tog mosta duhovno biće iz telesnog sveta crpi svoj sadržaj i tako stiče značenje, a zauzvrat se telesno biće samo preko njega objavljuje kroz to isto značenje koje mu se dodaje. Međusobnim uobličavanjem telesnog i duhovnog bića preko tog mosta biva konačno uobličen (uhvaćen u posude opisa i nacrta) neuhvatljivi tok ukupnog sveta promene. Govorom se, dakle, prema svom ukupnom svetu odnosiš darujući mu značenje kojim i njega i sebe obostrano obogaćuješ bez razaranja.
Čovek je jedino biće čije su sve (pa i telesne) delatnosti preinačene, preoblikovane govorom. Zamisao kuće - da se vratimo na onaj pomenuti primer - može da bude ispričana, pa tada imamo pred sobom priču o njoj, ali, ona može i rukama da bude obavljena, pa tada imamo sagrađenu kuću kao otelotvorenu zagrobnu istinu iste te zamisli. I priča i kuća su na podjednak način ishod čovekove govorne delatnosti. Sasvim je svejedno da li se zamisao iskazuje glasnim žicama ili rukama. Celo ljudsko telo, uključujući dlake, nokte, pa čak i izlučevine (pljuvanje nekom u lice, na primer) čovekovo je govorno oruđe, uobličeno je govorom, kao što je zauzvrat i govor njime uobličen. Nije, dakle, besmislica ako kažemo da čovek sve svoje (i telesne i duhovne) delatnosti obavlja govorom, to jest govori celim svojim telom i dušom, celim svojim bićem. Zamisao se stvara u oduhovljenom govoru, da bi potom istim tim otelotvorenim govorom bila ostvarena u telesnom svetu. Van govora nema nikakve zamisli. Izvan njega može da istrči samo golo stremljenje ka bezgraničnom, samo gola misao. Ona će da se odene u značenje tek kada se vrati u ovaj ograničeni svet promene, u govor.
Govor je jedina ljudska delatnost koja se istovremeno obavlja u oba sveta, u telesnom i duhovnom. Stapajućim uplitanjem govora u ona telesna dejstvovanja, koja se na obavljaju shodno nasleđenom telesnom ustrojstvu, već po naučenim (telesnim) obrascima, unosi se u njih mogućnost obrtanja smera vremena, povratno prevođenje vremena u prostor i odnos, to jest, onaj sasvim novi, u telesnom svetu nepostojeći vid promene bez uzajamnog razaranja. Ali, rečeno je već, na rođenju ni govor još nije uobličen, pa se obavlja nasumično, kao što ni ti obrasci još nisu uobličeni. Nasumični govor i nasumično, još neuobličeno telesno dejstvovanje se još od svojih početaka uzajamno uobličavaju u borbenom stapajućem preplitanju. Tako u telesnom svetu, u moždanoj kori, uporedo s nastajanjem obrasca ukupnog telesnog dejstvovanja, nastaju i s njima stopljeno isprepletani telesni obrasci govorenja, to jest, govornog saopštavanja glasom, označavajućim telesnim pokretima, a kasnije i pisanjem. Telesni obrasci govorenja zavise od onoga što se čini, a zauzvrat obrasci ukupnog telesnog dejstvovanja bivaju stopljeni s onim što se govori. Tako i govor biva konačno uobličen u svojevrsnu telesnu delatnost koja se po svemu obavlja po zakonima mrtve prirode i u skladu s osnovnim životnim zadatkom (opstati, razvijati se, ploditi).
Pa ipak, govor ne ostaje samo telesna delatnost. Uz nastajanje njegovih telesnih obrazaca se ujedno i istovremeno u onom drugom, duhovnom svetu (mimo zakona mrtve prirode i osnovnog životnog zadatka) usvajaju i svojevrsna govorna pravila u raspravi s baštinom, otelotvorenom u odraslim sagovornicima. Ta pravila nisu telesno stopljena s obrascima telesnog govorenja, niti s obrascima ukupnog telesnog dejstvovanja, već se prema njima odnose, što omogućava da ni ta pravila, ni oni obrasci, jedni od drugih ne zavise na nužan, prirodni, telesni način. Usvajanjem (duhovnih) govornih pravila, ukupnom naučenom telesnom dejstvovanju, pa i telesnom govorenju dodaje se značenje, dodaje im se novo duhovno biće - ime! Njihovim usvajanjem, to jest preuzimanjem iz baštine bivaju imenovana sva telesna dejstvovanja, uključujući i telesno govorenje. Tek se nastajanjem telesnih obrazaca govorenja i usvajanjem duhovnih govornih pravila konačno uobličava govor, koji tako ceo biva utkan u sve naučene obrasce telesnog dejstvovanja, dodajući njihovom prirodnom putu kroz moždanu koru još jedan, zaobilazan, ali obavezan put kroz ljudsku baštinu.
Stopljenim uplitanjem uobličenog govora sva čovekova telesna dejstvovanja bivaju obogaćena odnosom, stiču značenje, oduhovljuju se, to jest bivaju preinačena u delovanje. Ishod telesnog dejstvovanja je ili prost učinak (nastao u sudaru mrtvih bića), ili proizvod (nastao u borbi živih). Proizvod, rečeno je, u sebi sadrži učinak, ali mu dodaje i vrednost po stepenu važnosti za izvršenje osnovnog životnog zadatka. Nasuprot tome, ishod ljudskog delovanja je delo, a ono u sebi obuhvata i učinak i proizvod, ali im još dodaje i značenje. Delo je, dakle, telesni učinak, snabdeven vrednošću za izvršenje životnog zadatka, a osim toga i značenjem, to jest jednovremenim odnosom kako prema izvršiocu, prema njegovoj duši, tako i prema usvojenoj ukupnoj ljudskoj baštini. Mrtvo biće u sudaru uzrokuje učinak, živo biće u borbi rađa svoj proizvod, a čovek u raspravi stvara svoje delo. Još jednom te upozoravam: Pazi na značenja reči! U proizvodu je učinak uzrokovan, a vrednost je rođena; u delu je učinak takođe uzrokovan, vrednost je rođena, ali je značenje stvarano. Delo biva uzrokovano i rođeno telesnim dejstvovanjem, a stvarano duhovnim delovanjem, odnosom. Čovek istovremeno dejstvuje telom i deluje (odnosi se) dušom. On stvara dela i kad pljuje naokolo, jer kao što je vrednost nerazdvojno stopljena sa svakim učinkom živog bića, tako je i značenje nerazdvojno stopljeno sa svakim vrednovanim telesnim učinkom dovoljno oduhovljenog čoveka.
Pogledajmo sada redom kako ljudske delatnosti bivaju obogaćeno preoblikovane govorom, to jest imenovanjem, kojim se u njih unosi mogućnost obrtanja smera vremena, povratno prevođenje vremena u prostor i uspostavljanje odnosa s predmetom.
(1.4.3.2.) Posmatranje
Razmotrimo najpre šta biva s opažanjem. Ono je, rečeno je već, oblik borbe u kojoj se promene dešavaju unutar telesnog sastava živog bića. Kada ima vid poruke, ono prinudno teče od čulnog znaka preko nadražaja ka naredbi, a kad ima vid trpljenja, onda polazi od telesnog utiska, pa preko živčanog uzbuđenja takođe završava naredbom. Znaci se borbom obrazuju u čulima povodom promena u telesnoj okolini, a utisci takođe bivaju borbom obrazovani u takozvanom unutrašnjem čulu povodom promena u sopstvenom telu. Poruke spoljnog sveta i trpljenja sopstvenog tela se uzajamno usklađuju međusobnim preplitanjem, pa završavajući se zajedničkom naredbom u celosti određuju jednosmerno ponašanje. Ono što je u opažanju određeno telesnim ustrojstvom (čulima, živčanim sastavom i izvršiocima) stečeno je i jedinki preneseno nasleđem vrste. Ono što je u njemu određeno naučenim obrascima, stečeno je u pojedinačnom iskustvu.
Zbog toga što je opažanje vid borbe, telesni događaj, ono je životinji prinudno, neotklonjivo, obavezno; ona od njega ne može da se otrese. Osim toga ono joj je jednosmerno, nepovratno, jednokratno i nezadrživo, a traje uglavnom samo onoliko, koliko traje dejstvovanje telesnih najava na čula. Kada se uobliči, ono je i čoveku isto takvo. I on mora da vidi svetlosne, da čuje zvučne, ili da trpi najave o promenama sopstvenog tela, jer su sve one telesna dejstvovanja koja u njemu uzrokuju nove jednosmerne telesne promene: od čula ka živčanom sastavu i od ovoga konačno ka izvršiocima - nikad obratno. On takođe ne može da bira ili proizvoljno menja čulne osobine tih najava; ne može da vidi zvuk, ili čuje svetlost, niti može da oseti one telesne najave za koje nema čula. Opseg i osobine telesnih najava koje on može da oseti, ograničeni su opsegom i osobinama urođenog čulnog polja. Drugim rečima, opažanje je i čoveku prinudno.
Ali, čovek imenuje sve (i telesne i duhovne) promene kojima prisustvuje, pa među njima i sopstveno opažanje u svim njegovim pojedinostima. Različiti znaci koji se, na primer, u mrežnjači oka obrazuju povodom različitih svetlosnih najava, bivaju različito imenovani: ljubičasti, plavi, zeleni, žuti, crveni, svetli, tamni - i tako dalje za sve čulne znake, obrazovane u spoljnim čulima. Isto tako bivaju imenovani i telesni utisci, obrazovani u unutrašnjem čulu: glad, žeđ, telesni napor, bol. Srastajući s njima imena ništa ne menjaju na njihovoj prirodi, njihovom toku, pa znaci i utisci u svemu ostaju onakvi telesni događaji, kakvi su i u životinja. Imenovanjem se s njima uspostavlja samo onaj uzani most, preko koga će čovekova duša (kad bude stvorena) prema njima da se odnosi. Uspostavljanjem tog odnosa, to jest imenovanjem, znak biva preinačen u obeležje. Promena na mrežnjači životinje je znak predmeta koji se gleda, a ista takva, ali imenovana promena na mrežnjači čoveka. obeležje je viđenog predmeta. Dakle, i znak i obeležje podjednako pripadaju i opaženom predmetu i onome koji opaža, jer ni bez telesne najave koju predmet šalje, ni bez oblikovanja u čulima nema ni znaka ni obeležja, nema nikakvog, pa ni ljudskog opažanja. Najava, znak i obeležje su međusobno stopljeni, srasli, pa preko njih delimično srastaju u jedinstvenu opažajnu celinu i predmet i biće koje opaža, dakle i čovek. Ali, iako je obeležje na isti način neraskidivo sjedinjeno s obeleženim predmetom kao što je i znak s opaženim, s njegovim imenom i bez njegovog telesnog prisustva u duhovnom svetu mogu da se uspostavljaju novi odnosi kao i sa svakim drugim zasebnim duhovnim bićem. U onome u čemu je obeležje telesno, ono je sraslo s obeleženim predmetom, a u onome u čemu je ono duhovno, u svom imenu, ono je zasebno slobodno duhovno biće.
Slično se dešava i s ostalim pojedinačnim vidovima opažanja, s nadražajem, živčanim uzbuđenjem, naredbom, to jest s onim promenama koje povodom čulnih znakova nastaju u živčanom sastavu i izvršiocima. Ponavljam, te se promene u životinji međusobno prepliću i neraskidivo se konačno stapaju u jedinstvenu unutrašnju telesnu promenu, u pojedinačni opažaj, koji neotklonjivo teče svojim tokom i završava telesnim dejstvom bilo na okolinu, bilo na sopstveno telo - shodno osnovnom životnom zadatku, to jest shodno nasleđenom telesnom ustrojstvu i naučenim telesnim obrascima. To se dešava i čoveku. I njemu opažaj neotklonjivo teče od znaka i utiska ka naredbi i izvršenju. Ali za razliku od životinje, iz sopstvenog opažanja, iz te široke i duboke reke tekućih unutrašnjih telesnih promena, čovek može imenom da zahvati neke od njih, da ih njime obeleži, da im doda značenje ne menjajući ništa na njihovoj prirodi i njihovom prirodnom, neraskidivo zajedničkom toku. Imenom se te promene samo razlikuju, a razlikovanje nije isto što i telesno razdvajanje. Onaj deo opažanja, koji ovde nazivamo nadražajem i živčanim uzbuđenjem, postaje obaveštenje, naredba postaje odgovor, a celovit opažaj postaje uvid. Uvidom su i opažaj u celini, a i njegovi delovi pojedinačno, dovedeni u odnos s dušom, pa kroz nju i s usvojenom ljudskom baštinom. Dakle, kao što se opažanje sastoji iz niza neimenovanih telesnih promena, iz znaka, utiska, nadražaja, živčanog uzbuđenja i naredbe, tako se i imenovano opažanje, to jest posmatranje, sastoji iz obeležja (imenovanog znaka, ili utiska), iz obaveštenja (imenovanih stopljenih živčanih nadražaja i uzbuđenja) i iz odgovora (imenovane naredbe).
Mislim da ovde jasno uočavaš jezičke teškoće ovog našeg razgovora. Kada kažemo "znak", kao i kada kažemo "obeležje", izgovaramo samo imena, pa (površno gledano) ispada da među njima nema razlike. Ipak, imenom: "znak" treba da označavamo samo telesne promene koje se dešavaju u čulu povodom telesnih najava opaženog predmeta, što se na sličan način dešava i životinji i čoveku, a imenom: "obeležje" označavamo da čovek tim istim telesnim promenama dodaje i ime, što životinja ne može da čini, jer ne govori. I tako dalje za svaku pojedinačnu telesnu promenu unutar opažanja. Dakle, još jednom: Pazi budno na značenja sopstvenih reči! Nijedna od njih ne sme da ti bude pozajmljeno pastorče. Moraš da je rodiš sudarom, borbom i raspravom ovde i sada, inače nema ozbiljnog razgovora.
Zbog toga što je sraslo s predmetom, obeležje neodvojivo ostaje u telesnom svetu, pripada predmetu, a zbog toga što je još i imenovano, ono biva preuzeto i u duhovni svet, postaje zasebno duhovno biće, ime, s kojim se uspostavljaju odnosi nezavisno od onog izvornog predmeta. Baš zbog tog dvostrukog svojstva obeležje je ona uzana nit preko koje je čovekov duhovni život spojen s telesnim u jedinstvenu celinu. Telesni svet upoznaješ samo kroz njegova imenovana duhovna obeležja. Opažanjem učestvuješ u telesnom događaju ne upoznajući ga, jer je opažanje u celosti jedan od vidova borbe, a upoznaćeš i taj događaj i to opažanje tek kada posmatranje u njih uvede raspravu u kojoj se imenovani pojedinačni delovi opažanja dovode u trostruki odnos: prvo prema predmetu opažanja, potom prema duši i baštini posmatrača, a najzad i u međusobni odnos. To i nama omogućava da u ovom razgovoru razmenjujemo sopstvene uvide, da ih jedno drugom saopštavamo. Ali, pazi - uvide, a ne i opažaje! Moj opažaj ostaje zauvek samo moj, kao što i tvoj pripada samo tebi.
U kratkom osvrtu pokušajmo sada jednim pogledom da obuhvatimo bitne razlike između opažanja i posmatranja:
(1) Opažanje je unutrašnji telesni događaj, borba, koja se obavlja po zakonima mrtve prirode i shodno osnovnom životnom zadatku, to jest shodno telesnom ustrojstvu i naučenim obrascima telesnog dejstvovanja, a
- posmatranje je unutrašnji telesni i duhovni događaj, borba i rasprava, koja se obavlja po zakonima mrtve prirode, ali i po usvojenim jezičkim pravilima.
(2) Opažanje je jednosmerno, nezadrživo i jednokratno, a trajanje mu je zavisno od trajanja dejstvovanja telesnih najava na čula; nasuprot tome,
- posmatranje može da menja smer svome toku, može da se zaustavi ili da teče nezavisno od dejstvovanja posmatranog predmeta, a traje proizvoljno i može proizvoljno da se ponovi.
(3) Opažanje ne može da bude opaženo opažanjem, ne može samo sebi da bude predmet, a nasuprot tome čak i sopstveno posmatranje možeš da posmatraš kao i svaki drugi predmet.
(4) Ishod opažanja, opažaj je nerazdvojno stopljena celina; iz njega pojedinačni delovi (znaci, utisci, nadražaji, uzbuđenja, ili i naredbe) ne mogu da se izdvoje u zasebne celine, niti mogu proizvoljno da se uklapaju u druge opažaje; a,
- ishod posmatranja, imenovani opažaj, pojedinačni uvid je unutar sebe razlikovan na obeležja, obaveštenja i odgovore, koji iz njega mogu proizvoljno da se izdvajaju u zasebne duhovne celine i da se uklapaju u druge uvide.
(5) Opažaj je među jedinkama nerazmenljiv, nesaopštiv, čak i onda kada jednovremeno opažaju isti predmet, a uvid, bilo ucelo, bilo u pojedinačnim delovima može da se razmenjuje sa sagovornicima.
Ukratko:
Ne opažajući sopstveno opažanje životinja opaža znake, znacima biva nadražena, a nadražaj joj je naredba na prinudno izvršenje. Nasuprot tome, posmatrajući jednovremeno i predmet i sopstveno posmatranje, čovek posmatra obeležja koja sastavlja u celovita obaveštenja, na osnovu kojih u raspravi slobodno bira odgovor.
Slično biva i s (telesnim) izvršenjem, to jest s onim što se dešava posle naredbe. Izvršenje je isključivo telesna delatnost i u celosti je određeno telesnim ustrojstvom: hvatanje – rukama; hodanje, trčanje i skakanje – nogama; ugriz i žvakanje - ustrojstvom čeljusti; disanje i krvotok - ustrojstvom pluća, srca i krvnih sudova; varenje - odgovarajućim priborom; lučenje - ustrojstvom žljezda; najzad i plođenje - rasplodnim telesnim sastavom. Sve su te telesne delatnosti međusobno usklađene neopozivim podvrgavanjem osnovnom životnom zadatku koji ih stapa u nerazdvojnu celinu. Van te celine je bilo koja od njih neizvodiva. Nema trčanja koje nije ujedno i disanje, krvotok, varenje, lučenje žljezda, pa i plođenje. Životinja dejstvuje isključivo ucelo, pa je svako njeno pojedinačno dejstvovanje celovito, unutar sebe nerazdvojivo, prinudno izvršenje životnog zadatka.
Kao što ne opaža sopstveno opažanje, već samo predmet, životinja isto tako ne opaža ni sopstveno izvršenje, već samo učinke koje proizvodi na predmetu. I čovek bi ostao na tome, da mu opažanje nije preinačeno u posmatranje, a kao što mu se govor upliće u (telesno) opažanje, obeležavajući imenima i njega u celini i njegove delove ponaosob, isto mu se dešava i s (telesnim) izvršenjem. Imenovanjem izvršenje postaje nešto novo, bogatije, postaje radnja unutar koje čovek razlikuje njene pojedinačne delove bez njihovog telesnog razdvajanja, a nju u celini razlikuje od njenih učinaka na predmetu.
Radnja je, dakle, govorom oduhovljena celina pojedinačnog telesnog izvršenja.
Imenovanjem se posmatranje uvodi u radnju, a zauzvrat i ono samo postaje neka vrsta radnje. Radimo posmatrajući i posmatramo radeći, to jest radimo i posmatramo govorom, a govorimo posmatrajući i radeći. Zbog toga je ishod posmatranja, uvid, uvek i neka vrsta dela, a zauzvrat je ishod radnje, delo, takođe i nekakav uvid. Bez imenovanja se telesno izvršenje obavlja isključivo po zakonima mrtve prirode i osnovnom životnom zadatku. Imenovanjem se u njega uvode još i postupci po jezičkim pravilima, čime čovek ovladava sopstvenim telesnim izvršenjem i mimo tih zakona i zadataka.
Govor i u radnju uvodi mogućnost obrtanja smera vremena, povratno prevođenje vremena u prostor i onaj pomenuti trostruki odnos, čime se između (telesnog) izvršenja i (oduhovljene) radnje uvode one iste razlike koje smo videli između (telesnog) opažanja i (oduhovljenog) posmatranja. Ne moramo da ih ponavljamo.
Životinja, dakle, ne radi, ona samo prinudno izvršava svoj životni zadatak, unoseći u svoje telesne učinke vrednost, to jest, pretvarajući ih u sopstveni proizvod. Čovek uz sve to još i radi, unoseći u svoj proizvod i značenje, to jest, pretvarajući ga u sopstveno delo. Posmatranjem on uvodi telesni svet u duhovni, a radnjom vraća duhovni u telesni, povezujući oba u jedinstvenu celinu sveta promene.
(1.4.3.3.) Imenovanje
Posmatranjem i radnjom čovek je neizronjivo potopljen u telesni svet, ali je tim istim posmatranjem i radnjom ukupni telesni svet bitno preinačen bar za čoveka, a u mnogo čemu ne samo za njega. U telesnom svetu postoje samo telesna bića (mrtva i živa), sukobi među njima (sudar i borba), to jest postoji samo razaranje, a za čoveka, u njegovom ukupnom (i telesnom i duhovnom) svetu uz zatečena bića postoje još i stvari, uz razaranje postoji i stvaranje. Čovek postvaruje svoj ukupni svet. Jedino on živi u stvarnosti, u postvarenoj prirodi i baštini.
Na primer, drvo je prirodno živo biće koje živi, raste i razvija se i tamo gde čovek nikada nije dospeo. Ono je u sebi nerazdvojna celina, ucelo je jedinstvena borba s jednosmernim i jednokratnim, unutar sebe nerazdeljenim tokom od početka ka završetku, od rođenja ka smrti. Ipak, za čoveka je to isto drvo (ako mu je bilo kada prisutno) posmatranjem i radnjom preinačeno u stvar, u celovito uvid-delo, sa jasno razlikovanim (imenovanim) pojedinačnim delovima i jasno razlikovanim pojedinačnim razdobljima njegovog življenja.
Stvar je, dakle, imenovano biće.
Imenovanjem se duhovni svet pretače u telesni, a u tom se pretakanju telesno biće pretapa u oduhovljenu stvar. Kad kažemo: "koren, stablo, grana list, cvet, plod", ne imenujemo samo sopstvene trenutne opažaje posmatranog živog bića, već u sva ta imena utapamo i sva sopstvena iskustva s njim, svu sopstvenu dušu i baštinu. Tvoj trenutni uvid u ono što nazivaš cvetom u vreme kad ga opažaš, ujedno sadrži i sva tvoja dela, koja su bilo kada ostvarena na njemu, kojima biće-cvet postvaruješ u ime-cvet, u stvar. Međusobno neodvojivim posmatranjem i radnjom, stopljenim uvid-delom, to jest imenovanjem, postvaruješ sav sebi prisutni telesni svet, svu prirodu, uključujući i sopstveno telo.
U srpskom jeziku odavno je učinjena jedna istančana razlika, što svedoči o pronicljivosti predaka koji su nam je predali u baštinu: stvar je ono što praviš, a stvor je ono što nastaje mimo tebe. Ali, ne ispuštaj iz vida: Ako hoćeš išta da znaš o stvoru, moraš prethodno da ga postvariš. Priroda je skup stvorova koji se međusobno sudaraju i bore, a stvarnost je imenovanjem oduhovljena priroda u kojoj se stvari (imenovani stvorovi) međusobno još i odnose pomenutim trostrukim odnosom, to jest - jedna drugu uzajamno označavaju.
Zabluda je kad se pod imenom podrazumeva samo onaj jezički skup glasova kojim se ono izgovara, ili bilo kakav natpis, okačen na stvar. Ime je sama ta stvar, a stvar u duhovnom svetu zastupa biće na koje se odnosi. Ona je njegovo značenje. Nijedno ime ne možeš da pozajmiš od sagovornika. Pozajmljuješ samo onaj izgovoreni skup glasova ili ispisani natpis koji mu u našoj jezičkoj baštini odgovara, ali ime moraš da napraviš. Da bi drvetu bilo dato ime, da bi bilo postvareno, da bi se stvor-drvo pretvorilo u stvar-drvo, u ime - moraš da mu okusiš plod, omirišeš cvet, da ga vidiš olistalog ili golog, da čuješ šum vetra u njegovom lišću, da mu se uspentraš u krošnju, da mu rukama obujmiš stablo, da mu iščupaš koren, ili, drugim rečima - da s njim ostvariš svoje odnose. Sve to zajedno i još mnogo šta drugo ovde nenabrojano, čini njegovo ime koje u srpskom jeziku iskazuješ s ona četiri glasa, ili ispisuješ s ona četiri slova. Pretvaranje stvora u stvar, imenovanje, podrazumeva sve te radnje skupa s njihovim učincima, koje je na njemu bilo kada i bilo gde obavilo svesno biće. Tek na ta način postvareno drvo, njegovo ime, ime-stvar postaje zasebno duhovno biće koje u svom duhovnom svetu po usvojenim jezičkim pravilima dovodiš u ona tri odnosa: u odnos prema (od tebe nezavisnom) biću-drvetu, u odnos prema sopstvenoj duši i usvojenoj baštini i u odnos imena, to jest stvari-drveta kao celine prema njegovim delovima. Valjda vidiš koliki posao dete treba da obavi da bi usvojilo maternji jezik. Ako ti sve to nije jasno, pokušaj da objasniš šta je to jabuka Eskimu koji nikad nije imao nikakvog iskustva s jabukom.
Dok smo još kod imena, opomeni se slikovnog pisma starih Egipćana. Ime sagovorniku može da bude saopšteno i slikom, a ne samo glasom, ili glasovnim pismom. I slika i glasovna oznaka su samo sredstvo saopštavanja imena sagovorniku. Ime je mnogo više od toga, pa je sporazumevanje sagovornika moguće samo ako u svojim pojedinačnim iskustvima raspolažu sličnim imenima koja su sami napravili na približno sličan način. Razgovor postaje rasprava u punom smislu tek kad se sagovornici potrude da raspoloživa imena međusobno usaglase, - imena, a ne samo njihove slikovne ili i glasovne oznake! Zbog toga te stalno opominjem da paziš na značenje reči, jer imenom pojedinačno biće nije samo označeno, već je i postvareno, a posebnim imenima su postvarena i sva njegova posebna dejstvovanja i svojstva, osim toga i sve tvoje radnje na njemu i svi tvoji odnosi s njim. Sve to mora da bude posebno imenovano i sva ta imena moramo međusobno da usaglasimo, da ih koliko je moguće izjednačimo da bismo se razumeli kada jedno drugom saopštavamo njihove glasovne ili slikovne oznake.
Iako je ime istovremeno i oduhovljeno biće i otelotvorena stvar, imenovanje ne možemo da nazovemo radnjom, jer ono samo ne uzrokuje nikakvu telesnu promenu na imenovanom predmetu. Imenovanje nije radnja, već postupak. U duhovnom se svetu na duhovnim bićima ne radi, s njima se postupa. Iako je radnja oduhovljena govorom, ona je uvek i telesna delatnost kojom se istovremeno i po obrascima telesnog dejstvovanja i po pravilima govornog delovanja proizvode telesne promene na predmetu. Njen ishod je delo. Za razliku od radnje, postupak u sebi ne sadrži telesno dejstvovanje. Njime se duhovnom biću stvara novo značenje nezavisno od bilo kakve telesne delatnosti. Ishod postupka je zamisao, a ona sama za sebe još nije delo, jer ne sadrži nikakvu telesnu promenu.
Osnov postupka imenovanja je u prevođenju vremena u prostor i obratno, u uzajamno prevodivom opis-nacrtu. Imenovanjem se posmatrano biće opisuje i ocrtava u istom povratnom postupku. Opisuje se svrstavajem pojedinačnih uvida u vremenski niz, dakle nizanjem, a ocrtava razmeštanjem istih tih uvida u prostorni raspored, dakle raspoređivanjem. Ime uvek u sebi sadrži jedinstven opis-nacrt, jedinstven niz-raspored pojedinačnih uvida o biću koje je imenovano. Samim tim što je opisano-nacrtano posmatrano biće postaje duhovno biće, postaje stvar. Zbog toga kažem da je imenovanje postupak po kome se priroda postvaruje, pretvara u oduhovljenu stvarnost, to jest obogaćuje značenjem bez ikakvog razaranja.
(1.4.3.4.) Razumevanje
Sada moramo ukratko da se preslišamo koja su to tako čudesna jezička pravila kojima nas baština, otelotvorena u sagovorniku, konačno oduhovljava. Opomeni se najpre one nauke o govoru, čije su nam osnove zaveštali stari Grci, koja je vekovima strpljivo dopunjavana i koju su ti u učionici godinama predavali s najboljom namerom da te opismene. Seti se onih, većini đaka tako mrskih reči: imenica, zamenica, pridev, glagol, padeži, glagolska vremena; ili: prosta, proširena, složena rečenica. Pa tek onih, još mrskijih: pojam, sud, zaključak, a da ne pominjemo mrska pravila računa, to jest jezika brojeva, veličina i njihovih nužnih odnosa. I tako dalje i tako dalje, da ne nabrajamo. Pametnije je da u svemu tome potražimo ono što u ovom razgovoru može da nam bude važno.
Ovde dobro izoštri pažnju, da bismo napravili jasnu razliku između imena i reči. Svako ime je i reč, ali nije svaka reč ime. Postoje reči koje ne označavaju imena. Ni mrtav jezik (na primer latinski) ne može da se svede na prost imenik. U prethodnom stavu pobrojane reči ne označavaju ime nekog postvarenog bića, već se pojedinačna jezička pravila po kojima se ono postvaruje, po kojima se ime-stvar sastavlja u ograničenu celinu, rastavlja u razgraničene, razlikovane delove i dovodi u međusobne odnose sa svojim delovima, s drugim imenima, s dušom i baštinom i, najzad, s posmatranim predmetom. Te su reči nazivi za jezička pravila, a ne imena. Rečnik čine imena i nazivi za jezička pravila. Ti nazivi označavaju sam jezik, ne nešto drugo. U njima je jezik sam sebi predmet.
Jezičkim pravilima se neuobličen govor uobličava u gotov jezik, u alat za međusobno sporazumevanje sagovornika. Uoči da reč "imenica" označava, pre svega, ono jezičko pravilo po kome sva svoja uvid-dela, ostvarena bilo kad na nekom izdvojenom predmetu, sastavljaš u jedinstvenu celinu koju označavaš posebnim glasovnim nizom pozajmljenim iz maternjeg jezika, iz baštine predaka. Uoči takođe da, nasuprot tome, reč "pridev" označava obrnuto pravilo, po kome se imena rastavljaju na posebna svojstva, koja nezavisno od posmatranog predmeta po njihovoj sličnosti svrstavaš u posebne skupine, takođe označene posebnim glasovnim nizom. Na primer, pridev "drven" ne označava samo ono svojstvo koje pripada trenutno posmatranom drvetu, već i ono koje pripada alatki, ili kući, načinjenoj od nekog drugog drveta. Na isti način i reč "glagol" označava ono posebno pravilo, po kome se imena dovode u pojedinačne sukobe, to jest, u pojedinačne odnose u različitim vremenskim razdobljima. I tako dalje i tako dalje. Skup tih naziva, to jest, njima označenih jezičkih pravila čine riznicu onog dela nauke o jeziku, kojim nas opismenjavaju, to jest uče da, pravilno govoreći, dovoljno uspešno opštimo na sagovorniku razumljiv način, bilo usmeno, bilo pismeno.
Riznicu nauke o jeziku ne čini samo skup tih pravila, već i skupovi još nekih. Tu spada i skup pravila računanja, to jest jezik brojeva, veličina i njihovih nužnih odnosa. Ako se udubiš, shvatićeš da se i računanjem obrće smer vremena, povratno prevodi vreme u prostor i uspostavljaju odnosi, dakle, da i ono ima sva suštinska svojstva govora. Razlika je u tome, što se računanje ne bavi stvarima, već samim pravilima, odvojeno i nezavisno od bilo kakvih stvari, bilo kakvih telesnih bića. Računanjem se ne u stvarima, u imenovanim bićima, već u jezičkim pravilima obrće smer vremena, povratno prevodi vreme u prostor i uspostavljaju odnosi. Na primer, reč "jedinica" označava samo goli postupak sastavljanja u celinu i ništa drugo, za razliku od reči "imenica" koja označava sastavljanje u celinu pojedinačnih uvid-dela o posmatranom biću. Jedinica je, dakle, pravilo koje može da se odnosi na bilo šta, pa prema tome i na ništa, ali se svejedno u računanju, takva kakva je, iako sasvim prazna, može da niže u vremenu, raspoređuje u prostoru i dovodi u odnose s drugim pravilima računanja. U imenovanju ona može da se odnosi i na pojedinačno telesno biće, ali pazi - u imenovanju, a ne i u računanju! Valjda shvataš da isto biva i sa svim ostalim pravilima računanja, s onim, što se naziva mnoštvom, brojem, sabiranjem, oduzimanjem, množenjem, deljenjem, stepenovanjem, korenovanjem, ili i drugim postupcima nizanja jedinica u vremenu, a takođe i s njihovim raspoređivanjem u prostoru, kao što su: crta, prava, kriva, površina, zapremina, ugao, mesto i tako dalje. Nijedan od tih naziva ne označava nikakvo biće - stvar, nikakvo ime, već samo pojedinačne jezičke postupke po kojima se postupa s praznim jezičkim pravilima.
Ali, govor ne bi bio to što jeste kada se sve to ne bi moglo da primeni u posmatranju i delanju, iako ne mora. Na primer, prav ugao (koji je sam za sebe samo jedno od pravila računanja) možeš da napraviš, da ga otelotvoriš na taj način što ćeš konopac da razdeliš na dvanaest jednakih dužina, da te dužine označiš čvorovima, da na njegovom početku, na prvom čvoru pobiješ u zemlju prvi kočić, na trećem čvoru drugi, na sedmom treći i konopac zategneš tako da njegov dvanaesti čovr dovedeš na onaj prvi kočić. Tako konopcem ocrtavaš trougao s pravim uglom na njegovom trećem čvoru. Na sličan način ćeš da otelotvoriš i krug: na krajevima konopca vezaćeš po jedan kočić, jedan od njih pobićeš u zemlju, zategnućeš konopac, a onim drugim povlačićeš crtu dok se ne vratiš na njen početak. Na taj način su, uostalom, naši stari kroz merenje naučili računanje.
Otelotvoreno, s telesnom delatnošću stopljeno računanje postaje merenje, kojim se račun (to jest skup duhovnih odnosa stvorenih računanjem) uvodi u telesni svet. Svako ljudsko delo, svako stvoreno ime-stvar u sebi sadrži i meru. Dok gleda, dok sluša, dok bilo kako barata u telesnom svetu čovek istovremeno i meri, otelotvoreno računa, obavlja (telesne) računske radnje, u stvari - izgovara usvojena pravila računanja! Merenjem upoređuješ količine zatečene telesne građe u posmatranim telesnim bićima, najpre s količinama sopstvene telesne građe, a potom i među njima. Tako se proizvoljno utvrđuju jedinice merenja, pa pomoću njih i veličine, kako sopstvenog tela, tako i onih drugih. Veličina je izračunata količina bilo koje zatečene, pa i sopstvene telesne građe. U stvari, veličina je količina kojoj je računanjem dodato i značenje, to jest ona je upoznata, postvarena količina. Čovekova stvarnost se sastoji od izmerenih veličina, a priroda bez čoveka od nemerenih količina.
Uz pravila opismenjavanja kojim se postiže pravilno, sagovorniku razumljivo govorenje, uz pravila računanja kojim se u delanje uvodi mera, postoji još jedan (treći) skup jezičkih pravila, za koji se uobičajio naziv rasuđivanje. Pismenošću se obezbeđuje razumljivost, računanjem tačnost, a rasuđivanjem valjanost i pouzdanost onoga što se izgovara. Da bi ti govor bio razumljiv, moraš da se opismeniš, da bi bio tačan, moraš da uvežbaš računanje, a da bi bio valjan i pouzdan, moraš da usvojiš i poštuješ pravila rasuđivanja. Samim tim pravilima istinu nećeš da dosegneš, ali - da bi bila dosegnuta ne možeš ni da ih zaobiđeš. Rasuđivanjem se obezbeđuje valjanost i pouzdanost onoga što izričeš. Izreka ti je valjana ako pogađa upravo to na šta misliš, a pouzdana je ako je u skladu s proverenim znanjem, ako mu ne protivreči. Izreka, koja nije valjana, promašuje predmet razgovora, a nepouzdana tek treba da se proveri. Razumljivost, tačnost, valjanost i pouzdanost su, dakle, nezaobilazni uslovi dosezanja istine izrekom. Izreka se rasuđivanjem (to jest proveravanjem valjanosti i pouzdanosti) ili potvrđuje i konačno prihvata kao proverena tvrdnja, ili opovrgava i konačno odbacuje kao prepoznata greška. Dok se ne prihvati kao tvrdnja, ili ne odbaci kao greška, izreka otaje prazna priča. Greška (to jest nevaljana, ili nepouzdana izreka) sama sobom promašuje istinu, a tvrdnja, iako provereno valjana i pouzdana, još uvek ostaje samo uslov za dosezanje istine. Istina se obavezno doseže tvrdnjom, ali ne i obrnuto: nije svaka tvrdnja obavezno i istinita. Tu treba još nešto, videćeš kasnije, za sad uoči bar ovoliko.
Rasuđivanje je najizrazitiji oblik štednje u govoru. Jedan od postupaka te štednje je, na primer uopštavanje. Umesto da svaki put opisuješ i ocrtavaš svoja pojedinačna iskustva s borovima, jelama, smrekama, čempresima, ili i hrastovima, bukvama, jasenovima, lipama, ti ćeš iz svih tih iskustava da izdvojiš ono što im je zajedničko, pa ćeš to zajedničko da označiš jednom reči: "drvo" i tom ćeš reči da obuhvatiš celu prethodnu priču o drveću, o tvojim pojedinačnim iskustvima sa svakim od njih ponaosob. Izdvajanje zajedničkog u posebnu celinu, to jest uopštavanje, može da se obavlja na različitim stepenima opštosti. Prvo ćeš da nađeš šta je zajedničko svim pojedinačnim lipama, pa ih po tome stvrstavaš u poseban skup lipa. Potom uočavaš da i skupu lipa i skupu hrastova (a i još nekim) lišće opada ujesen, pa ih po tome sve zajedno svrstavaš u opštiji skup listopadnih. Na isti ćeš način čemprese, borove i još neke da svrstaš u skup zimzelenih, a na kraju ćeš sve, što ima koren, stablo, grane, lišće, cvet i plod da označiš jednim imenom: "drvo". Što se postiže viši stepen opštosti, to se ono složeno svodi na sve prostije, priča se skraćuje na sve manji broj reči, najzad i na jednu jedinu, a složeni opis-nacrt se svodi na jedno jedino prosto obeležje koje će u daljem razgovoru da ga zastupa u celosti. U tome se sastoji štednja, a govor ništa ne može da učini onoliko uspešnim koliko može štednja reči.
Sad pazi! Kad kažeš "ovo drvo", kazuješ (to jest označavaš) pojedinačno ime-stvar, a kad kažeš "drvo uopšte", kazuješ pojam. Reč "pojam" u svom najužem značenju označava ishod uopštavanja, pa kako ono, tako i on može da bude na različitom stepenu opštosti. Što je pojam opštiji, to će broj njime obuhvaćenih imena biti veći, ali će, zauzvrat, broj njihovih zajedničkih svojstava da bude utoliko manji, to jest koliko je pojmu obim širi, sadržaj mu je siromašniji. Najopštiji pojam sadrži samo jedno obeležje i obuhvata sve što je s tim obeležjem. Na primer, pojam "zeleno" obuhvata sve što je zeleno, ali o njima ne kazuje ništa više, osim da su zeleni.
Kao što reč "jedinica" označava pravilo sastavljanja praznih delova u praznu celinu, u roj, a reč "imenica" pravilo sastavljanja svih pojedinačnih uvid-dela o posmatranom predmetu, - tako i reč "pojam" označava pravilo sastavljanja imena u celinu po onome, što im je zajedničko. Razlika između imenice i pojma je u tome što se imenicom bez ikakvog izbora u celinu sastavlja sve što se posmatranjem utvrdilo na posmatranom biću, a pojmom se biraju obeležja, po kojima će u celine da se sastavljaju gotova imena, imenovana bića, stvari. U izreci "ovo drvo", reč "drvo" označava sve što znaš o pokazanom pojedinačnom drvetu, označava imenicu, a u izreci "drvo uopšte", ista ta reč označava odabrana zajednička svojstva sveg drveća, označava pojam. Uoči osim toga da je pojam ishod prve od do sada razmotrenih ljudskih delatnosti, kojom se proizvoljno bira obeležje, po kome će celina da bude sastavljena. Proizvoljni izbor je jedna od objava slobode, a on se prvi put pojavljuje tek u pojmu. U opažanju, posmatranju, pa i u imenovanju se ništa proizvoljno ne bira. Opažaj, uvid i ime još uvek podjednako pripadaju i posmatraču i posmatranom predmetu, imenovam biću. Nasuprot tome, pojam pripada isključivo posmatraču, isključivo duhovnom svetu, carstvu slobode.
Osim poimanja, to jest, osim uopštavanja i u njemu uporednog uprošćavanja, kojima je pojam zajednički ishod, rasuđivanje se sastoji još i od skupa jezičkih pravila, nazvanog suđenjem, po kome se pojmovi dovode u odnose kako međusobno, tako i s onim delom baštine koji se naziva proverenim znanjem. Ishod povratnog uopštavanja-uprošćavanja, ishod poimanja, pojam, uglavnom se označava jednom reči, a ishod suđenja, sud ili zaključak, označava se uređenom skupinom reči, rečenicom. U poimanju se zaključci sažimaju u jedinstven pojam, a u suđenju se pojam razvija u različite zaključke. Da bi pojam bio pouzdan uslov istine, neophodno je da je valjan, da ne promašuje, da pogađa predmet poimanja. Nasuprot tome, da bi zaključak bio valjan uslov istine, neophodno je da bude pouzdan, da bude u skladu s onim što se već provereno zna. Iako ove rečenice mogu da liče na dosetku, na praznu igru reči, razmisli, snabdi ih značenjem, potrudi se da ne ostanu prazne. Od tebe zavisi šta ćeš od njih da učiniš.
Suđenjem se ono što je poimanjem uopšteno, što je u pojmu svedeno na opšte, na prosto, razvija, to jest vraća nazad obrnutim redom tačku po tačku na ono što je u biću pojedinačno, što je u njemu složeno. Ako je poimanje "uopštavanje-uprošćavanje", suđenje je "upojedinjavanje-usložnjavanje"! (Oprosti, nisam našao bolje reči). Pojam sjedinjuje, povezuje, a zaključak razjedinjava, razlikuje. Dok ne nauči, dete ne poima, niti sudi o bilo čemu. Ono se nasumično igra, boreći se u telesnom svetu, pipajući, hvatajući, stavljajući u usta, drobeći, sakupljajući, rasturajući, ližući, okušavajući, mirišući, slušajući, gledajući i tako dalje - sve dok u toj igri ne nauči (između ostalih) i pravila poimanja i suđenja, to jest, svođenja složenog na prosto i uzvratnog razvijanja prostog i složenog. I poimanje i suđenje bi ostali prazna dečja igra da se dečje nasumično i bezoblično iskustvo njima ne oblikuje u uređeno znanje. Onako kako učenjem telesnih obrazaca delanja stičeš veštinu uspešnog baratanja telesnim svetom, tako i usvajanjem jezičkih pravila stičeš pismenost, račun i rasuđivanje. Kao što je veština skup obrazaca i postupaka, po kojima se uspešno obavlja trenutni pojedinačni zadatak po zakonima mrtve prirode i shodno osnovnom životnom zadatku, tako su pismenost, račun i rasuđivanje skup jezičkih pravila, po kojima opštiš sa sagovornikom shodno načelu istine.
U ovom našem razgovoru nema prostora da se podrobnije bavimo pravilima pismenosti, računanja i rasuđivanja. Ako baš to želiš, potraži u odgovarajućim udžbenicima. A ono do čega mi je naročito stalo - jeste tvoje uviđanje da su sva ta jezička pravila istovremeno i pravila posmatranja i delanja, pravila po kojima stičeš uvide i obavljaš radnje, po kojima postvaruješ sav svoj svet, po kojima se, uostalom, nas dvoje sporazumevamo u ovom našem razgovoru. Sporazuma ne bi bilo da oboje ne postvarujemo svet po međusobno usaglašenim jezičkim pravilima, a to njihovo usaglašavanje i postvarivanje sveta po njima jeste (između ostalog) ono što ovde nazivamo raspravom. Usamljeni pojedinac nikada ne bi mogao sam za sebe da postvari svet, da ga imenuje, da oblikuje svoju stvarnost, da njome konačno i ovlada, jer nje ne može da bude bez uobličenog govora, bez jezika, a ni ovoga nema bez sukoba sa sagovornikom, bez rasprave s njim.
Ja sam se tom stazom prošetao više puta, pa ćeš ovaj put morati to da učiniš bez mene.
Dok to ne obaviš, pusti me da te ovde sačekam, da prilegnem, da se odmorim.
Ljubav i Trpljenje
